Plenarno predavanje putem Skajpa održaće profesor Brajan Nosek (Brian Nosek), socijalni psiholog sa Univerziteta u Virdžiniji.
Profesor Nosek je verovatno najpoznatiji po radu Estimating the reproducibility of psychological science (http://science.sciencemag.org/content/349/6251/aac4716) koji je pre par godina uzburkao stručnu javnost, bacajući sumnju na mogućnost replikacije psiholoških nalaza objavljenih u najprestižnijim naučnim časopisima. Pored toga, Brajan je suosnivač i direktor Centra za otvorenu nauku (https://cos.io/), organizacije koja pokušava da poboljša otvorenost, replikabilnost i integritet naučnih istraživanja.
Prof. dr. Nataša Jokić-Begić je profesorica kliničke psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Znanstveni je interes otpočetka karijere vrlo aktivno usmjerila prema istraživanju etioloških čimbenika anksioznosti, pojavnih oblika anksioznih poremećaja i njihovom liječenju, kao i prema psihičkim manifestacijama stresa. U zadnje vrijeme se bavi temom utjecaja modernih tehnologija na psihičko zdravlje. Osim navedenog, klinički i istraživački se već 20-tak godina bavi fenomenima transrodnosti i transpolnosti. Posjeduje bogato kliničko iskustvo u radu s osobama koje se podvrgavaju medicinskim zahvatima kako bi uskladile spolne karakteristike rodnom identitetu. Tijesno surađuje s Beogradskim timom za rodnu disforiju.
Bila je voditeljica nekoliko znanstvenih projekata. Objavila je brojne znanstvene i stručne radove u domaćim i inozemnim časopisima. Licencirani je kognitivno-bihevioralni psihoterapeut. Dobitnica je više nagrada Hrvatske psihološke komore i Hrvatskog psihološkog društva. Nacionalni je predstavnik u međunarodnom udruženju za istraživanje stresa i anksioznosti (Stress and Anxiety Research Society).
Rezime plenarnog predavanja:
Negdje ispod duge: psihologija transpolnosti
Suvremena znanost razlikuje pojam spola i roda. Spol se odnosi na biološka obilježja s kojima je osoba rođena. Rod je složena psihološka i socijalna kategorija koja podrazumijeva rodni identitet, rodno izražavanje, i rodne uloge. Spol i rod su kod najvećeg broja ljudi međusobno usklađeni te je osoba spolom i rodom ili „muško“ ili „žensko“. Postoji, međutim, jedan relativno mali broj ljudi kojima rod i spol nisu usklađeni. Ova neusklađenost može i ne mora dovesti do snažnog osjećaja patnje, koji se stručno naziva rodna disforija. Rodna disforija odnosi se na nezadovoljstvo ili stres uzrokovan nepoklapanjem rodnoga identiteta osobe i biološkog spola. Kod nekih osoba se radi o vrlo intenzivnoj i trajnoj potrebi prilagodbe tjelesnih karakteristika rodnom identitetu i tada govorimo o transpolnosti. Osjećaj nelagode i nepripadanja spolu u kojem je osoba rođena se može javiti u ranom djetinjstvu (između druge i četvrte godine života), ali kod većine se takve djece tijekom odrastanja spolni i rodni identitet usklade. Procjene učestalosti rodne disforije u odrasloj dobi se razlikuju kako među zemljama, tako i među razdobljima kada je istraživanje provedeno, što upućuje na kulturalne čimbenike koji nesumnjivo igraju ulogu u spremnosti osoba koje proživljavaju rodnu disforiju da potraže pomoć. Dosadašnji podaci pokazuju učestalost od 0,005% do 0,014% kod odraslih osoba rođenih s muški spolom, te 0,002% do 0,003% kod osoba koje su rođene s ženskim spolnim karakteristikama (DSM-5, 2013).
Rodna disforija još uvijek izaziva kontroverze u stručnoj javnosti. Iako je neusklađenost rodnog identiteta sa biološkim spolom poznata još iz pretpovijesnih vremena, odnos društva je određivao stupanj i vrstu patologizacije koja mu je pridavana. U nekim kulturalnim kontekstima se na rodnu nenormativnost gledalo sa štovanjem, a pojedinci su zauzimali cijenjeno mjesto u društvenoj hijerahiji. U suvremenom zapadnom društvu se na rodnu nenormativnost donedavno gledalo kao na oblik psihopatologije. Zadnjih se desetljeća ovaj odnos mijenja i rodna se disforija sve rjeđe smatra psihopatološkim stanjem, a sve češće varijacijom koja samo ponekad zahtijeva medicinsku skrb.
Prva operacija promjene spola je učinjena u Njemačkoj 30-tih godina prošlog stoljeća. Od tada se u razvijenim zemljama problemu transpolnosti pristupa vrlo ozbiljno, prema detaljno razrađenom protokolu. Rezultati istraživanja sustavno pokazuju kako dolazi do poboljšanja kvalitete života kod osoba koje su se odlučile na tzv. tranzciju spola, odnosno usklađivanje tjelesnih karakteristika rodnom identitetu. Čitav postupak zahtijeva dobru koordinaciju psihološke, medicinske i pravne struke.
U predavanju će biti prikazan fenomen transpolnosti i proces tranzicije spola kroz kliničku i istraživačku perspektivu, uvažavajući biopsihosocijalni model. Kulturalni kontekst umnogome određuje razinu tzv. manjinskog stresa koji direktno utječe na psihičko zdravlje ovih osoba, te će biti prikazane regionalne osobitosti odnosa društva prema transpolnim pojedincima. Naglasak će, osim toga, biti stavljen na psihološke rizične i zaštitne čimbenike kod same osobe, članova obitelji, ali i šire društvene zajednice. U predavanju će biti ponuđene i praktične smjernice za rad s djecom i odraslim transpolnim osobama.
Ključne riječi: spol, rod, transpolnost, standardi skrbi, regija
Prof. dr. sc. Marina Ajduković rođena je 1958. godina u Osijeku. Diplomirala je psihologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1980., gdje je magistrirala (1982) i doktorirala psihologiju (1986). Tokom 1987. godine provela je 9 mjeseci kao gost istraživač na School of Social Welfare, University of California, Berkeley. Zaposlena na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 1985., a redovni profesor u trajnom zvanju je od 2002. godine. Vodila je veći broj znanstveno-istraživačkih projekta, a posljednjih desetak godina projekte “Modeli akcijskih i evaluacijskih istraživanja u socijalnom radu”, “Djeca, mladi i obitelj i socijalni razvoj Hrvatske”, te sudjelovala u međunarodnim projektima BECAN (FP7, 2009-2013) i “A European system of Comparability and Validation of supervisory competences” (Leonardo da Vinci, 2012 -2015). Zadnjih godina intenzivno istražuje djelovanje siromaštva na psihosocijalni razvoj djece u projektima „Stigmatizacija siromašne djece“ (2014-2016), „Indikatori dobrobiti i siromaštva djece u Hrvatskoj u doba krize: Kako prekinuti začarani kruga siromaštva djece? (2015-2016), „Ekonomske teškoće obitelji, psihosocijalni problemi i obrazovni ishodi adolescenata u vrijeme ekonomske krize (2015-2019). Dugogodišnja je suradnica UNICEF-a u razvojnim i akcijskim projektima za unapređenje blagostanja djece.
Rezime plenarnog predavanja:
Kako psihologija može doprinijeti izlasku djece i mladih iz „začaranog“ kruga siromaštva?
Tema dječjeg siromaštva više nije značajna samo za socijalni rad, socijalnu politiku i sociologiju, već sve više i za psihologiju i neuroznanosti. Opravdano je pitanje kako senzibilizirati (1) psihologe praktičare u socijalnoj zaštiti, zdravstvu, obrazovanju i odgoju da koriste suvremene znanstvene spoznaje o tome kako se mogu olakšati nepovoljne razvojne posljedice siromaštva i potaknuti izlazak iz „začaranog“ kruga siromaštva djece i mladih i (2) psihologe istraživače da više doprinesu razumijevanju kakve posljedice ima odrastanje u siromaštvu i riziku od njega za psiho-socijalni razvoj djece i mladih. U izlaganju će se prikazati (1) razvoj indikatora ugroženosti djece zbog materijalnog siromaštva, (2) nalazi longitudinalnog istraživanja o odnosima ekonomskih teškoća obitelji, psihosocijalnih problema i obrazovnih ishoda za adolescente u vrijeme ekonomske krize, te (3) suvremene epigenetske i neuroznanstvene spoznaje o djelovanju siromaštva na dječji razvoj. Upozorit će se na složenost efekata odrastanja u siromaštvu kao što su osjećaj srama i stigmatizacije, izloženost vršnjačkom nasilju, povećani internalizirani i eksternalizirani problemi i niže obrazovne aspiracije. Također će se osvrnuti na istraživanja o povezanosti ekonomskog statusa i razvoja prefrontalnog korteksa koja svjedoče da je razvoj prefrontalnog korteksa djece vrlo osjetljiv na faktore okoline, kao što su stres, nedostatak kognitivne stimulacije, loša prehrana, (ne)dostupnost i kvaliteta zdravstvene zaštite. Razlike se očituju u slabijem dječjem radnom pamćenju, rješavanju problema i drugim izvršnim funkcijama. Problematizirat će se “treća misija” profesionalne zajednice psihologa u oblikovanju javnih politika i inovacija u radu s djecom i mladima koja odrastaju u siromaštvu ili riziku od siromaštva.
Ključne riječi: siromaštvo djece, razvoj prefrontalnog korteksa, obrazovni ishodi, mentalno zdravlje i rizici
Dr Ivana Milojević je istraživač, profesor i autor koji se profesionalno bavi interdisciplinarnim poljem koje uključuje sociologiju, nauke o obrazovanju, studije roda, mirovne studije i studije budućnosti. Od ranih ‘90ih godina drži predavanja i bila je facilitator radionica za vladina tela, međunarodne organizacije i nevladine organizacije u Australiji, azijsko-pacifičkom regionu (Brunej, Iran, Malezija, Pakistan, Južna Koreja, Tajvan, Ujedinjeni Arapski Emirati i SAD-Havaji), Južnoj Africi i Evropi (Srbija, Hrvatska, Belgija, Danska, Finska, Francuska, Mađarska, Italija, Švedska, Švajcarska i Turska). Kao univerzitetski profesor bila je angažovana na većem broju univerziteta (University of the Sunshine Coast, Australija (viši profesor, 2009-2015), Univerzitet u Novom Sadu, Srbija (gostujući profesor, u toku 2008.) i Tamkang univerzitet, Tajvan (2015)). U periodu od 2016-2017. godine vodila je jedinicu za predviđanje u Centru za strateške i političke studije, Brunej. Trenutno je direktor Metafuture-globalno orijentisane konsultantske kuće za predviđanje i planiranje. Dr Milojević je autor više od sedamdeset članaka i poglavlja knjiga, kao i autor, koautor i/ili ko-urednik brojnih akademskih knjiga uključujući: Transformativna istraživanja u teoriji i praksi (2015); Disanje: udisanje nasilja, izdisanje mira (2013); Uvod u rodne teorije (2011); Alternativne budućnosti obrazovanja: pedagogije izranjajućeg sveta (2008); i Budućnost obrazovanj: postojeće i dominantne vizije (2005, 2011).
Rezime plenarnog predavanja:
Budućnosti psihologije i psihologija za (bolju) budućnost: interdisciplinarni dijalog
Da li se i kako može smisleno govoriti o budućnosti psihologije kao i o budućnosti uopšte? Da li se budućnost uopšte može „znati”, kao i da li je sama budućnost „prazan prostor“ otvoren za sve moguće opcije ili je budućnost već „kolonizovana“ i unapred ograničena? Koje su dodirne tačke izmedju psihologije i studija budućnosti – interdisciplinarne oblasti koja se bavi proučavanjem verovatnih, mogućih i poželjnih budućnosti? Da li ova oblast može nešto da ponudi psihologiji i psiholozima, kada su u pitanju aktuelne dileme i praktični problemi kao i kada je u pitanju zona budućeg razvoja discipline?
Ova i druga pitanja razmatraće se tokom plenarnog predavanja koje će se fokusirati na teorijske i praktične pristupe u okviru savremenih studija budućnosti. Predavanje će dati kratak pregled istorijata, definicija i savremenih primena studija budućnosti i razmotriti zašto su one korisne i kako se sve upotrebljavaju ili mogu upotrebiti u okviru različitih psiholoških pristupa.Takodje će se dati pregled pokretača odnosno vodiča promena (“drivers of change”, kao što su, na primer, savremene informacione i komunikacione tehnologije i njihova primena, globalizacija i anti-globalizam, i demografske, političke, ekonomske, ekološke, društvene i kognitivne promene) i razmotriti njihov trenutan kao i potencijalan uticaj na psihologiju. Predavanje će uključiti i kratak interaktivni-radioničarski segment tokom kog će se primeniti nekoliko metoda iz studija budućnosti na specifičnu problematiku, izabranu u dijalogu sa učesnicima kongresa.
Ključne reči: studije budućnosti, trendovi, društvene promene, scenariji, poželjne vizije
Veljko Jovanović je rođen 1984. godine u Karlovcu, od oca Stevana i majke Dragice, a odrastao je u selu Čremušnica na Kordunu. Doktorirao je 2012. godine na Odseku za psihologiju, Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gde trenutno radi kao docent. Predaje kurseve iz oblasti mentalnog zdravlja, kros-kulturne psihologije i teorije psihologije. Glavna istraživačka tema mu je subjektivno blagostanje, sa posebnim naglaskom na merenju i kros-kulturnim istraživanjima blagostanja, koje realizuje u saradnji sa kolegama iz Australije, Hrvatske, Irana, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije itd. Trenutno je angažovan kao pomoćnik urednika Springerovog časopisa Journal of Well-being Assessment. U psihologiji ga najviše zanimaju pristupi u kojima se kritički sagledavaju i preispituju konceptualni i epistemološki temelji psihologije, pitanja moći, vrednosti i ideologija u psihologiji, kao i uloga koju psihologija igra u aktuelnom društvenom kontekstu.
Rezime plenarnog predavanja:
Budućnost psihologije između molekula i socio-kulturnog konteksta
U savremenoj psihologiji je primetno nekoliko stanovišta o prirodi psihologije kao nauke, u čijem temelju se nalaze različita shvatanja o tome šta znači biti ljudsko biće i koje su suštinske odlike ljudske aktivnosti i ponašanja. Jedan od značajnih problema psihologije, koji je primetan danas, a obeležio je i celokupnu njenu istoriju, jeste mali broj kritičkih analiza i preispitivanja epistemoloških, ideoloških i političkih pretpostavki na kojima je zasnovan određeni pogled na psihologiju kao nauku i ljudsku delatnost. Tokom izlaganja ćemo se baviti doprinosom socio-istorijskog i političkog konteksta razvoju i učvršćivanju dominantnog shvatanja psihologije kao vrednosno-neutralne nauke, zasnovane na pretpostavkama materijalizma, empiricizma, naturalizma i redukcionizma. Analizom ovakvog, najčešće prihvaćenog stanovišta o psihologiji, i suprotstavljanjem u odnosu na alternativna shvatanja psihologije (na primer, kritičke psihologije, interpretativnih pristupa, kulturne psihologije), postavićemo pitanja o budućnosti psihologije kao nauke i profesije. U izlaganju će biti razmatrano kako određene (najčešće implicitne) filozofske pretpostavke primenjene na izučavanje čoveka, mogu da utiču na načine na koje ćemo objašnjavati i/ili razumevati čoveka kao ljudsko biće, koje ciljeve ćemo predstavljati pred psihologiju, kakvu ulogu će psihologija imati u društvu, kakav odnos će psiholog imati prema društvenim problemima i sl. Na kraju izlaganja sledi pesimističan zaključak o budućnosti psihologije ako zadrži pravac razvoja u kojem se trenutno kreće, i optimističan zaključak o budućnosti psihologije ukoliko krene da kritički preispituje prikrivene ideologije koje se trenutno nalaze u njenoj osnovi.
Ključne reči: teorija psihologije; filozofija nauke; kritička psihologija
